Nemam sreće...

Ja stvarno nemam sreće u životu. Svaki put kada se želim uklopiti,

da me vide i prihvate mene kakva jesam,

kad mi je najteže, da me tješe

i daju mi poticaj za životom, osjetim udarac u leđa,

osjetim kako me oštar, hladan metal,

namazan zmijskim otrovom probada i pogađa ravno u srce,

da, ako preživim oštar metal, da me

otrov sporo muči tako dugo dok ne izgubim

volju za životom.

…………

kao da mi na čelu piše da me se treba iskoristiti,

poniziti, zgaziti i pregaziti…

…………

možda trebam naučiti letjeti kao male ptice.

Roditelji ih gurnu i ako polete, dobro je,

a ako ne, zaustavi ih tvrda oštra zemlja,

i odu u zaborav,

kao da nisu postojali…

…………

Najviše me boli što obitelj i meni najbliži

drže nož i ruci…