Indigo ljudi ...

Tko su oni,od kuda dolaze i zašto su ovdje...

Danas sam gledao reprizu serije - pravi poziv – i sjetio se jednog dječaka kojeg sam poznavao.Bio mi je susjed i školski prijatelj.

Bio je skroz čudan,šutljiv i povučen.Razlog je možda u skrbnicima koji su ga tukli i mučili ga.Nisu imali razumjevanja za njegove „čudne“ potrebe – njima čudne,njemu normalne.Znao je broj tramvaja iako se vidjela plava točkica koja se približava našoj stanici.

Svi su ga izbjegavali,a meni ga je bilo žao.Samo se s samnom družio.

Polako ali oprezno se otvarao i otkrivao tajne.Bio je pravi prijatelj i uvijek blizu da mi pomogne bez obzira na prepreke.Uvijek je imao dovoljno novaca,iako je bio siromašan.Dobivao je mizeran đeparac a opet dovoljno da uživa.

Nije imao sreće s curama iako su ga opsjedale.

Uvijek je bio točan i znao koliko ima sati a da nije pogledao na sat.

Bili smo u gradu i kupovali CD player.Naoblačilo se vrijeme i rekao sam da se moramo požuriti jer će padati kiša.On je stao.Nasmijao se.Za njega,kao da je vrijeme stalo.Gledao je u sive oblake i uživao u ljepoti.Bilo mi je čudno jer je devedeset posto svojeg života ozbiljan.

Rekao je da imamo vremena nekoliko sati.Poslušao sam ga iako sam sumnjao.

Gledao sam oblake i požurivao s kupovinom,a on je uživao.

Došli smo doma,raspakirali stvari,a kiša je počela padati.Pogledao je u nebo i nasmješio se.

Nisam ga se bojao jer zam znao da mi neće nauditi.Samo sam ga promatrao.

Putevi su nam se razišli.

Viđamo se,ali jako rijetko.Par puta me zvao.Činilo mi se da mi pokušava nešto reći ali nisam skužio šta.Sve mi je nešto u šiframa govorio.

Nebi ga htio izgubiti,jer ne postoji ni jedan bolji prijatelj od njega.